Jedan od prvih koji su mi čestitali na istrčanom polumaratonu bio je naravno Miči koji je već imao prijedlog za novu trku – Beč, 10. april. Moj odgovor bio je kratak i jasan: „Ako idem u Beč, onda trčim maraton.” „Ako ćeš ti trčati maraton, i ja ću”, odgovorio je. Stisli smo ruke i dogovorili se da se prijavimo čim se vratimo u Tuzlu. To sam i uradio. Moj od- govor jeste bio nepromišljen, ishitren u trenutku zadovoljstva i sreće zbog istrčanog polumaratona, ali pravi razlog zašto sam rekao da ću trčati maraton vezan je za dan kada slavim dvadeset pet godina braka, te da će to biti moj poklon za godišnjicu, a naravno o tome nikad nisam nikome ništa rekao jer nisam želio da taj lični jubilej dijelim s bilo kim drugim.

Moram priznati da u tom momentu nisam bio svjestan šta je ustvari maraton, tj. da to nisu dva polumaratona nego da je to nešto sasvim drugo. Međutim, vjerovao sam da ja to mogu, ali sam istovremeno znao da mi treba stručna pomoć. Računao sam da limit od šest sati nije nedostižan i da ga za šest mjeseci mogu ostvariti. Moj teniski partner, koji je tada bio student na Fakultetu za tjelesni odgoj, predložio mi je prof. dr. Murisa Đuga. Profesor je prihvatio da me trenira, shvativiši to kao svojevrstan podvig i izazov da u tim godinama istrčim maraton. Nije bio veliki op- timista, imajući na umu ne samo moje godine nego i nadolazeći zimski period, te strah od povrede. Moram priznati da mi je bio neprihvatljiv taj strah od povrede jer tada nisam znao šta to znači. Za mene je sama riječ povreda bila asocijacija na krv, uganuće i prijelom, a nisam mogao zamisliti da na trčanju na tartan-stazi mogu tako da se povrijedim. I onda, treninzi kreću, tri do četiri puta sedmično na stadionu i dva puta u teretani. Po prijedlogu profesora Ðuga, otišao sam i na pregled specijalisti sportske medi- cine koji je inače moj drug iz studentskih dana. Njegov komentar na moj zahtjev u vezi s nekim pregledima, testiranjima i analizama bio je vrlo jednostavan. Pitao me je kako se osjećam kad trčim i to mu je bilo dovoljno da zaključi da mi ne treba ništa.

„Da ti nisi spreman za to, ne bi ti trčanje maratona palo na pamet.” Onda me pita: „Kad si sebi postavio taj cilj?” A ja kažem da je to bilo nakon istrčanog prvog polumaratona. „Eto, vidiš. Iskustvo i osjećaj koji si imao istrčavši ga dalo ti je inspiraciju, što znači da to možeš. činjenica da si angažovao profesora da ti vodi pripreme i da se za to pripremaš šest mjeseci govori da si to ozbiljno shvatio, da znaš da treba redovno da vježbaš i to je to.” U međuvremenu, kupio sam trkački sat Fenix 3 i prave patike za trčanje. Kao prvi korak koji sam napravio u svemu što slijedi, promijenio sam način trčanja jer sam do tada trčao na prstima. U toku priprema odlazim na polumaraton u Apatin i u Novi Sad. Kilometraža se postepeno povećava, te redovno jednom mjesečno trčim polumaratone, a iza Nove godine počinjem trčati i duže, 24 i 27 km. Finalni trening dužine bio je 4 nedjelje prije; 34 km koji sam uspješno obavio za 4 i po sata, pa više nije bio dileme da li ću ja to moći. čak sam razmišljao i o vremenu oko 4 i po sata. Toga dana, supruzi sam rekao za svoj plan obilježavanja naše godišnjice braka, što je ona prihvatila s nevjericom i pitanjem: „Hoćeš li to moći?”

I ko zna šta bi se desilo da dva-tri dana prije trke nisam sreo Edu Hurića koji mi je dao nekoliko značajnih savjeta, a to je: da lagano krenem, da stanem na svakoj okrepi i da mi jedini cilj bude završiti trku ispod 6 sati, tj. imati uspješno završenu trku. „Nikad ne znaš šta će se dešavati u zadnjih 7-8 km, a tebi je jedini cilj istrčati zvaničnu trku u vremenu ispod limita.” I bio je u pravu.

Ustao sam 3 sata prije početka trke, tj. u 6 h, i pojeo standardne 3 kriške hljeba s puterom i medom, uz šolju neskafe. Oko 7 h sam popio još dvije čaše vode i, pred izlazak iz sobe, još pola litra. Do starta se moralo ići podzemnom željeznicom jer je kompletan saobraćaj u Beču bio obustavljen zbog trke. Međutim, već u vozu sam imao nagon za mokrenje, i tako svakih 15 minuta (što od hladnoće, što od treme, što od vode koju sam popio). Pripremio sam se za start u 9:00, međutim, mojoj grupistart je bio tek u 9:40 jer je u trci učestvovalo četrdeset dvije hiljade trkača, od kojih dvanaest hiljada maratonaca koji su, prema prijavljenim vremenima, bili podijeljeni u pet grupa, a one su startale svakih 10 minuta. To nisam znao i to mi je značajno uticalo na cijeli tok trke. Nigdje to nisam pročitao, a niti mi je to ko imao reći, jer ovih nekoliko drugova iz Kluba je istrčalo maraton u Novom Sadu i Beogradu gdje je bio mali broj trkača. Znači, čekao sam u jednom mjestu više od sat za početak trke. S obzirom da je bilo prilično hladno, tj. oko 10 stepeni, odlučio sam da trčim u gornjem dijelu trenerke. Drugi, iskusniji, imali su najlonske kabanice koje su nakon nekoliko kilometara bacili.

I, trka počinje, ja krećem planiranim tempom, i osjećam se dobro. Pored mene je bilo još nekoliko trkača sličnih meni, te smo se držali zajedno skoro 15 km. Na sva- koj okrepi sam uzimao vodu, kako mi je Edo rekao. Negdje na šesnaestom kilometru, pogledao sam statistiku koja je bila bolja od planirane, s pejsom skoro 6, pa sam odlučio da ipak malo usporim. I tako dolazim do dvadeset prvog kilometra gdje su se polumaratonci odvajali kako bi završili trku, a „maratonci” su produžavali. Napravio sam pauzu, uzeo magnezij, Snikers i vodu pa nastavio trčati, ali postalo je prilično teško. U glavu su mi dolazile misli da se okrenem i s polumaratoncima završim trku, da ne rizikujem previše. Ipak je meni pedeset osam godina, a valja cijeli Beč optrčati. To je ustvari bio taj čuveni „maratonski zid” koji sam očekivao na 34. kilometru,  a ne na polovici. Sam sam sebi rekao: Ademe, ne s..i, jesi li došao da trčiš ili ne?! spremao si se pola godine da bi istrčao običan polumaraton u Beču? tf druge strane, kakva bi to bila godišnjica s običnim polumaratonom. I nastavio sam. Trčao sam od okrepe do okrepe i borio se za svaki kilometar. AC/DC u slušalicama grmi, počinju se pojavljivati brojevi pređenih kilometara s brojem 3 na početku.

Drugi kritičan period bio je negdje između 32. i 36. km, a razlog je bio u tome da se trčalo istim pravcem u dva smjera najmanje 4 km. Nije mi bilo jednostavno gledati trkače koji prolaze suprotnim smjerom i koji su ispred mene najmanje 4, a možda i 6 km. Bio sam im zavidan. Ali, završi se i to. Brojim koliko mi je kilometara još ostalo. Kad je bilo 8 km, govorio sam sebi da imam još 20 krugova na stadionu pa onda 37. km – ostaje mi još jedna „obična petica” ili 12 i po krugova – i tako ugledah broj 40. Prosto nisam mogao da vjerujem svojim očima – 40 kilometara oko Beča je iza mene! Ostaje mi još 2,2 km ili 5 i po krugova. U to se pojavljuje crveni tepih sa špalirom ljudi s obje strane koji nas bodre. Zaustavljam se na zadnjoj okrepi, uzimam komad banane i cijelu čašu koka-kole. Gornji dio trenerke sam već odavno skinuo i svezao oko pojasa jer mi je bilo žao da ga bacim, i onda sam krenuo da završim trku. Noge su mi bile lagane, koraci dugi i mekani, ubrzao sam počeo i prestizati trkače ispred sebe. U „ciljnoj ravnini”, koja je bila nekih 300 do 400 m, još sam pojačao brzinu, prestigaviši pri tome sve trkače koji su se našli ispred mene. Ušao sam u cilj dignutih ruku. Uspio sam – Adem je postao maratonac!

Izvadio sam mobitel da napravim selfi, ali, na moje razočarenje, mobitel se bio ispraznio i sad mi je beskoristan. Djevojke mi stavljaju finišersku medalju oko vrata i kesu s okrepom. Uzimam pivo i tako polahko idem prema centralnom mjestu ispred bine, očekujući da sretnem suprugu. Pitam jednu od hostesa mogu li da nazovem suprugu njenim mobitelom, ali to nije bilo moguće jer su sve one imale službene radiouređaje. Prilazim jednom mladiću s finišerskom medaljom oko vrata i zamolim ga da pošaljem poruku supruzi, pokazujući mu svoj ispražnjeni telefon. Kada sam mu rekao da sam iz Bosne, rekao je da mi, nažalost, ne može dati telefon jer bi to bilo preskupo. Prilazim drugom čovjeku, također s medaljom oko vrata, pokušavajući mu objasniti šta mi treba – i ponovo isti odgovor. U prvi mah pomislih da me nije razumio, te mu ponovih, ali odgovor ostade isti. I, na kraju, prilazim još jednom maratoncu koji je s djevojkom i drži mobitel u ruci, te im iznesem svoj problem i molbu. Odgovor je opet bio isti. Nevjerovatno! Da se to desilo u Bosni, mi bismo mu nazvali suprugu dok se on odmara nakon trke, a možda bismo je i zajedno potražili. S obzirom da nisam imao novaca, krenuo sam pješke u hotel, uvidjevši da u tom moru ljudi neću naći suprugu, misleći kako to i nije tako daleko, pa da se i presvučem i iz hotela je nazovem. I, nakon maratona, umjesto počasnog kruga, ja „odradih” dva-tri kilometra pješke do hotela. Tako se završio moj prvi maraton kada sam dobro naučio jednu životnu i trkačku lekciju: da nikad ne trčim bez novaca. Od tada, u mobitelu nosim 20 KM ili 10 eura i ne razdvajam se od mobitela, čak ni na plivanju kada te pare nosim u zadnjem džepu trijatlonskog dresa, u najlonskoj vrećici.