Nedjelja, 2. august 2015. godine. Miči me poziva da poranimo i da u 6 sati ujutro idemo na Krojčicu istrčati „desetku”. S obzirom da sam ranoranilac, a da nisam imao partnera za tenis, odazvao sam se. Jutro je bilo divno,  svježe i sunčano, a trčanje kroz šumu u kojoj se čuje samo cvrkut ptica bilo je kao u filmovima – uživanje u pravom smislu te riječi. Istrčati „cenera” a da se nisam umorio, bez dvoumljenja sam pri- hvatio prijedlog većine da nastavimo još 5 do 6 km do stadiona. S obzirom da je većim dijelom bila nizbrdica, nije mi bilo teško da istrčim pa sam htio da nastavim na stadionu – da istrčim svoj prvi polumaraton. Međutim, Miči mi nije dao bojeći se da se ne povrijedim. Poslušao sam ga, mada ga nisam razumio jer sam se dobro osjećao i vjerovao sam da mogu bez problema istrčati još 5 km.

„Možeš se povrijediti i onda nema trčanja par mjeseci”, rekao je prilično ozbiljno i strogo tako da nisam našao prostora da ga ubjeđujem u suprotno. Sada sam mu zahvalan na tome i svima ponavljam tu priču koja mi je po mnogo čemu promijenila život. želju i nastojanje da istrčim polumaraton nisam ostvario toga dana, ali sam donio odluku da ga istrčim na prvoj zvaničnoj trci. Došao sam kući i prvo što sam uradio bilo je Mr. GOOGLE i polumaratonske trke u okruženju. Prva zvanična trka bila je u Sarajevu 18. septembra, što je značilo da imam 6 nedjelja za pripreme. Pripreme za prvi polumaraton sam napravio uz pomoć savjeta drugih trkača, te služeći se malo internetom. Napravio sam plan da trčim tri do četiri puta sedmično i dva puta da radim vježbe snage u teretani. S obzirom da je to idealno vrijeme za tenis, odlučio sam da ukinem mečeve nedjeljom kad sam trčao dužinske treninge 10 do 14 km, ali sam poslije svakog meča, bez obzira na njegovu dužinu i težinu, obavezno trčao najmanje 5 km. Na taj način sam imao treninge koji su trajali dva do tri sata najmanje tri puta sedmično. Na osam dana prije trke, u okviru tenis-lige imao sam tenis-meč koji je trajao 3:15’, a koji sam dobio taj brejku što mi je bila svojevrs- na generalna proba za trku i znak da mogu izdržati opterećenje i duže od tri sata.

Kako se trka približavala, imao sam sve veću tremu i bojazan da neću uspjeti. Slušao sam razne komentare koji su mi unijeli nemir i strah. Moje godine su bile glavna tema kada se o tome razgovaralo. Ukućani, rodbina, prijatelji bili su zabrinuti zbog te moje nakane da istrčim polumaraton. Slušao sam razne savjete: da ne pijem nikakav alkohol, da jedem samo tjesteninu i bijelo meso, da se odmaram, da ne tre- niram pred samu trku i ne znam šta sve još. Na trku sam krenuo dan prije. Poveo sam i roditelje da mi prave društvo i da is- koristim priliku da ih malo odvedem u Sarajevo. Dok su moji roditelji jeli janjetinu, ja sam se morao zadovoljiti ribom i mineralnom. Preležao sam skoro cijelo popodne da se što bolje odmorim, a predvečer sam jedva našao restoran u kome sam mogao pojesti tjesteninu s bijelim mesom. Naravno da nisam ni pomislio da popijem pivo, mada teške volje, ali svi su mi rekli da ne pijem ni slučajno. Spremio sam stvari za trku i legao već u deset sati navečer. Ustao sam u šest sati i doručkovao tri zemičke namazane puterom i medom, te popio šolju neskafe. Sobu sam napustio oko sedam i trideset, te polahko krenuo prema mjestu gdje je bio planiran start trke. Bilo je tu i dosta trkača iz Tuzle s kojima sam trenirao, a među njima i nekoliko onih kojima je to bila prva polumaratonska trka. Dogovorili smo se da se držimo zajedno, da se ne izdvajamo, te da u slučaju potrebe pomognemo jedan drugom jer nam je cilj bio završiti trku unutar limita, tj. za manje od tri sata. Dat je znak za start i svi krenuše, pa i ja s njima. Start je bio jači od mog tempa pa sam vrlo brzo usporio, kao i ostali iz moje grupe. Nakon dva-tri kilometra, nailazi se na blagu uzbrdicu a situacija je dobra, držim se grupe i to mi ne predstavlja problem. Nakon okreta, ulazi se na stadion na Koševu gdje sam ipak malo ubrzao kad sam osjetio tartan ispod nogu. Na ulicama, svijet nas bodri, dolazim i do prve okrepe i bez zaustavljanja idem dalje, prema poznatom hotelu Holiday Inn. Tu zaokrećemo prema Vilsonovom šetalištu. Noge me slušaju i dobro se osjećam, mada ima još dosta da se trči, i tako dolazimo do okrepne stanice na kraju Vilsonovog šetališta (10 km!). Samo sam malo zastao, popio vode i uzeo svoj Snikers, pa nastavio ne smanjujući brzinu. Sa mnom je i kolegica iz Kluba Mirsada i mi se polahko odvajamo od naše grupe. Nekoliko puta smo se osvrnuli da vidimo da li treba da ih sačekamo, a od njih smo dobili uvjeravanja da nema potrebe, i nas dvoje nastavljamo sami. Zaboravih reći da nisam imao trkački sat nego plivački koji je mogao da prati samo vrijeme i puls, tako da sam vodio računa da mi puls ne pređe 155.

Trčimo obalom Miljacke i približavamo se Vijećnici (poznata zgrada iz austrougarskog perioda uz najveći trg u gradu) bez većih teškoća, i izlazimo iz grada ka Kozijoj ćupriji (brdo na kraju poznatog sarajevskog izletišta Bembaša), koja je na usponu. Brdo počinjemo da osjećamo, ali se držimo zajedno i ne damo jedno drugom da stane jer su nam rekli da to ni u kom slučaju ne radimo. Pored nas prolaze drugi trkači u suprotnom smjeru; neki od poznatih nas pozdravljaju i bodre da izdržimo jer je kraj brda blizu, a onda ide nizbrdica. Približavamo se šesnaestom kilometru za koji kažu da je kritičan i prijelo- man u polumaratonu, a on se nalazi baš na kraju uspona. Ali da bi bio ugođaj kom- pletan, počinje i kiša. I kako se približavamo vrhu Kozije ćuprije, počinje sve jače da pada dok se nije pretvorilo u pljusak. Ali to nas ne ometa, stižemo na vrh i, nakon okrepe, vraćamo se, ali nizbrdo. Taj osjećaj na nizbrdici nakon pretrčanih 16 kilo- metara više je nego fantastičan i ohrabrujući. Noge, iako umorne i teške, idu same. Kiša ne prestaje da pada a mi se polahko ali sigurno vraćamo do Vijećnice (18 km). Ostaje još samo 3 kilometra! Stajemo na okrepi, uzimamo banane i vodu, i nastav- ljamo dalje. Kiša i dalje pada, ali po ulicama ima ljudi koji nas bodre da izdržimo još malo. Stižemo do Vječne vatre (poznati plamen koji se nikada ne gasi, a nalazi se u centru grada, a samo je 500 m od našeg cilja) i ulazimo u zadnji kilometar. Ispred nas su na nekih 100 do 200 metara dvije žene od kojih jedna malo punija. Počinjem ubrzavati i Mirsadi kažem da moram prestići onu „debelu”, pa šta bude. „Idi, a ja ću vidjeti da li ja mogu.” I ja nastavim ubrzavati te je u nekoliko dugih koraka prestignem i ulazim u cilj dignutih ruku, ispred nje. Izdržao sam – mislim u sebi – osjećaj me nije prevario!

Kiša je i dalje padala, ali to je bila sporedna stvar u tom trenutku. Dobijam finišersku medalju a potom s Mirsadom, koja je također prestigla „onu debelu”, pravimo zajednički selfi. Odmah potom sam javio supruzi da sam živi zdrav istrčao polumaraton. Idemo prema našim trkačima, koji nam čestitaju, a među njima narav- no i Miči koji se obradovao kao da je on istrčao, a ne ja.

Kiša i dalje pada tako da se nisam ni presvlačio nego sam produžio tako prema stanu u kojem su me očekivali roditelji. Kad je mama vidjela medalju, pitala je:

„Jesi li to pobijedio?” Nisam joj mogao objašnjavati, a u neku ruku bila je u pravu. Pobijedio sam sebe i zauvijek pomakao granicu, i ne sluteći da je ovo bio samo početak moje trkačke i sportske karijere.