Maraton je za mene bio nešto posebno još od školskog časa historije kada sam prvi put čuo o čovjeku koji je istrčao 42 km da bi rekao: „Pobijedili smo”, i nakon toga umro.

Zapisi kažu da je u augustu 490. godine pr. n. e. bjesnio rat između Perzijanaca i Grka. Atinjani su bili na rubu poraza i nestanka pred znatno brojnijom i moćnijom Perzijom.  Spas su vidjeli u Sparti pa je vojnik Fidipid dobio zadatak da ode do Sparte i zatraži pomoć. Herodot tvrdi da je Fidipid bio profesionalni trkač čija je uloga u vojsci bila prenošenje poruka. Od antičkog grada Maratona do Sparte pružao se put dug 225 kilometara (140 milja) koji je Fidipid pretrčao za nekih trideset i šest sati. Ali Spartanci tada nisu bili spremni pomoći jer zbog svojih religijskih uvjerenja tre- balo je da sačekaju pun mjesec pa da krenu. Fidipidu nije ostalo ništa drugo nego da se vrati nazad, tj. da ponovo pretrči 225 kilometra. Svjesni da ne mogu računati na pomoć Sparte, Atinjani su se tada bacili u očajnički napad koji je rezultirao nevjero- vatnom pobjedom sa više od šest hiljada mrtvih Perzijanaca i samo stotinu devedeset dva pala Grka. Ostatak Perzijanaca se povukao nazad i krenuo morem ka nezaštićenoj Atini, pa je trebalo da ih neko upozori na tu opasnost. Fidipid, kao najsposob- niji trkač i nakon pretrčanih 450 km, preuzeo je tu ulogu i izvršio je.

Međutim, moja priča s maratonom počinje u Kozarcu, ljeta 1976. godine. Tog lijepog julskog dana, bila je nedjelja, ja nisam imao društvo za igru jer su moj brat i rođak u po dana gledali prijenos maratonske trke na Olimpijskim igrama u Mon- trealu. S obzirom na navedene okolnosti, bio sam prisiljen da im se pridružim, te sam sjeo i gledao kako ljudi trče i trče i ništa se ne dešava, niko nikog ne pretiče, samo trče. Trka se završava, jedna grupa ulazi u stadion i prolazi kroz cilj. I kad sam pomislio da je konačno gotovo, ovi moji su i dalje sjedili i gledali kako ostali trkači ulaze u stadion da bi završili trku. U početku sam bio strpljiv, ali kako tome nisam vidio kraj, pitao sam ih šta sad čekaju kad se trka završila. Oni su mi rekli da trka nije završena i da će trajati sve dok i posljednji trkač ne prođe kroz cilj. „I koliko još?”, pitao sam. Odgovor je bio: „Otprilike jedan sat.” I ja nastavim sjediti s njima. Jedan po jedan trkač ulaze u stadion, a oni pobjednici su se već presvukli i u krugu svojih trenera i prijatelja slave. Zadnji trkači ulaze u stadion i prolaze kroz cilj, cijeli stadion je na nogama i aplaudiraju, a s njima ispred televizora i ova dvojica. Šutio sam jer ništa nisam razumio. Helem, nek se i to završi.

Kada sam istrčao svoj prvi maraton, počeo sam da shvatam da to nije obična trka i da priču o Fidipidu doživljavam na sasvim drugačiji način. Fidipid je završio svoj zadnji zadatak u životu uspješno i zbog toga ga i danas, nakon toliko godina, spo- minjemo i divimo mu se. Svi dostupni izvori navode kako je Fidipidu naređeno da otrči do Atine i javi da su pobijedili, što je teško prihvatiti jer koji bi vojskovođa na- redio vojniku da nakon 450 pretrčanih kilometara otrči još 40 i javi da su pobijedili.

činjenica jeste da su Atinjani napravili preokret u bitki kad su saznali da ne mogu računati na pomoć Sparte, te da su natjerali Perzijance na povlačenje. Međutim, s obzirom da su Perzijanci bili brojniji, a oni su se užurbano počeli povlačiti, postojala je prijetnja da s mora napadnu Atinu u kojoj tada nije bilo vojske. Znajući da niko drugi ne bi mogao stići do Atine prije Perzijanaca, Fidipid je preuzeo tu ulogu znaju-

ći da jedini on može tu razdaljinu pretrčati za manje od tri sata. Da je trčao sporije, te da je na vrijeme nadoknađivao izgubljenu tečnost, energiju i elektrolite, on kao profesionalni trkač ne bi umro nakon 42 pretrčana kilometra, ali ih i ne bi istrčao za tako kratko vrijeme. To je bio august u Grčkoj, što znači da je bilo veoma vruće i to je dodatno otežavalo čitavu situaciju. Fidipid je svjesno sve to zanemario, podredio cilju i stigao na vrijeme.

Jedna od rijetkih, a možda i jedina olimpijska disciplina, jeste maraton koju svi učesnici uprkos vrhunskim, profesionalnim i tempiranim pripremama ne završe. Moram biti iskren pa reći da nisam mogao razumjeti kako vrhunski sportista, nakon višegodišnjih priprema, ne samo da ne ostvari očekivani rezultat nego čak i da ne završi trku. Bez obzira na obim, dužinu i kvalitet priprema, nikad nismo sigurni da li ćemo trku i završiti – to je maraton. To znači da je svaki istrčani maraton u okviru limita pobjeda, a ne samo osvajanje prvog mjesta i popravljanje svog vremena. Po- bjeda je i prvi maraton – ali i svaki naredni.

Bilo kako bilo, maraton je i do danas ostao simbolom snage, izdržljivosti, upor- nosti i želje da se ispuni cilj, te biti maratonac jeste velika stvar i za respekt u svakom pogledu.