Cijela priča o maratonu potiče od davne 490 g. pne koja govori o glasniku Fidipidu koji je pretrčao oko 40km od polja Maraton do Atine da bi prenio vijest o pobjedi nad Perzijancima ali i upozorenje na nadolazeću opasnost s morske strane. Saopštivši tu vijest Fidipid je izdahnuo.

Danas se kalkuliše da je pravi razlog njegovog tragičnog završetka bila iscrpljenost nastala prije. Naime, pretpostavlja se da je Fidipid nekoliko dana prije otrčao da traži pomoć od Sparte i tako pretrčao 220km u jednom pravcu a da se vratio kad je bitka već bila završena pobjedom Atinjana. Međutim,  s obzirom da su Perzijanci ubrzano počeli napuštati bojno bolje i ukrcavati se na brodove postojala je bojazan da će napasti Atinu s morske strane (u kojoj nije bio vojske jer je većina bila na Maratonskom polju),  te je Fidipid, kao najsposobniji vojni giasnik otrčao do Atine da prenese te vijesti i na taj način spasi svoj grad i državu.

BIlo kako bilo maraton je i do danas ostalo simbolom snage, izdržljivosti, upornosti i želje da se ispuni cilj.

Kada sam istrčao svoj prvi maraton počeo sam u stvari da shvatam, da to nije obična trka i da tu priču o Fidipidu doživim na drugi način. Fidipid je završio svoj zadnji zadatak u životu uspješno i zbog toga ga i danas nakon toliko godina spominjemo. On je bio svjestan da je jedino on bio u mogućnosti da spasi svoju Atinu, te se nije žalio da je umoran i da pošalju nekog drugog, niti je na tom putu nepotrebno zastajkivao i odmarao se, nego samo toliko koliko mu je trebalo da skupi snage i nastavi dalje. NIje bilo nikog da ga tjera ili upozorava a ni da ga bodri, bilo je samo jedno STIĆI NA VRIJEME, jer je bio svjestan da ako zakasni da će Persijanci lako osvojiti nebranjenu i nespremnu Atinu.

Prema tome maraton je trka u kojoj svi učesnici koji ga završe u predviđenom roku pobjeđuju, pobjeđuju na samo najbolji koji su osvojili medalje, pobjeđuju i oni koji su prvi put istrčali, oni koji su pomogli drugim da ga istrče, oni koji su popravili svoje vrijeme ili vrijeme svog kluba, grada ili države. Pobjeđuju i invalidi i stariji ljudi a ne samo profesionalni sportisti. Bez obzira na obim dužinu i kvalitet priprema nisak nismo sigurni da li ćemo trku i završiti a činjenca je da ga ipak neki ne završe. Jedna od rijetkih a možda i jedina olimpijska disciplina je maraton koju svi učesnici uprkos vrhunskim, profesionalnim i tempiranim pripremama NE ZAVRŠE. Moram biti iskren, da to nisam mogao razumjeti, neki profesionalni atletičar nakon višegodišnjih priprema ne samo da sporije trči nego da i ne završi trku.

Prošlo je par mjeseci nakon istrčanog prvog maratona kada pomislio da bih to mogao ponoviti. I odredio sam trki i počeo trenirati. Ovaj put samouvjeren, pa sam ga planirao istrčati čak pola sata brže. Pripreme se tekle po planu, kontrolna vremena sam ispunjavao, te nisam ni pomišljao da ga negu istrčati. 4 nedelje prije, nakon istrčanog jednog polumaratona, pojavio mi se neobjaćnjiv ali vrlo jak bol u nozi zbog koje nisam mogao pretrčati ni 2km. Uprkos svim predloženim mjerama i od strane ljekara i od strane iskusnih trkača, stanje se nije popravljalo, te sam morao odustati i od trke ali i od trčanja. Mislio sam da nikad više neću trčati pogotovo jer sam imao određenih problema sa koljenima zbog koji sam u nekoliko navrata imao i imobilizaciju.

Tek nakon tri mjeseca kad mi je bol prestao u cijelosti, počeo sam da vježbam na trenažeru, pa traci za trčanje i onda ponovo na stadionu. Zbog tog bola u nozi počeo sam da upražnjavam zamjenske sportove: plivanje i biciklizam, te sam se tako našao u triatlonu koji mi je promijenio odnos prema sportu. Jedan plivam, jedan trčim, pa bicikl, pa teretana i naravno i tenis.
Nakon završenog drugog trijatlona koji sam dobro odradio već nakon 7 dana sam istrčao polumaraton i to s lakoćom da prosto nisam mogao da vjerujem da je to istina. Izašao sa drugovima da malo protrčim i da usput prenesm utiske za Ironmena i stao na 21.km jer sam pomislio da bi svako produžavanje bilo pretjerivanje pa čak i štetno. Kad sam to ispričao svom treneru Prof. Jasminu Zahiroviću, on mi je rekao da je to ok i da bi trebalo da se spremim za maraton te da bi mi bilo dovoljno 4 do 6 sedmica treninga. S obzirom da sam se zaista dobro osjećao, počeo sam sa treninzima sa ciljem da se trči u zadnjoj sedmici oktobra. Veliki broj članova ARK Rekreativac je planiralo odlazak na Ljubljanski maraton te sam i ja razmišljao da bi im se mogao priključiti. Iamo sam 5 do 6 treninga sedmično, od kojih tri u teretani a tri trkačka. Nedeljom sam trčao dužinske treninge te sam ih sve uspio odraditi uključujući i glavni od 32km koji sam istrčao u planiranom vremenu. Međutim, početak školske godine i obaveze na Univerzitetu su mi bile isuviše velike da bih mogao napraviti 4 dana izostanka te sam uz ubjeđivanje trenera odlučio da maraton istrčim sam u Tuzli. Tu ideju je podržao moj drug i triatlona Nermin Klapić koji je obaćao trčati mojim tempom. TAko se rodila ideja da organizujemo zvaničnu trku sa ciljem startom, sa trasom i sa zvaničnim mjerenjem vremena ali i sudijama. JAsmin Zahirović i Body control su preuzeli organizaciju trke a pomogli su je i Triatlon klub Tuzla, M bike shop, ARK rekreativac, JU gradski stadion Tušanj i moto klub Geargrinder. Startnu kapiju i startne brojeve je radio NS Primus. Pozvali smo sve one koji žele da nam se pridruže i da nas podrže od kojih posebno ističem trenera Halida koji je pomogao da se nekoliko trkača iz AK Sloboda Tehnograd među kojima i Aleksandar Dalić, jedan od najbržih trkača u BiH.

Trka je počela na stadionu Tušanj u 9h. Na startu je bilo više od 100 trkača od kojih je većina trčala samo 5 km. Prvi dio staze (polumaraton) je išao do Gornje Lipnice i natrag a završio se jednim krugom na stadionu. Drugi dio je išao od stadiona pored Tuzlanke do Siporexa a potom se nastavio do Slavinovića i natrag. Trčalo se cijelom dužinom pješačke staze a zadnja 2km kroz pješačku zonu, korzo te od kružnog toka do stadona ulicom Džafer Mahala u pratnji motociklista. Zadnjih 400m je bilo trčanje po atletskoj stazi.

Ovom prilikom prvi zvaničan maraton su istrčali i Nermin Klapić i Džana Avdić, što ovoj trci daje još veći značaj, s jedne strane jer sam ih animirao da ga istrče a s druge strane jer sam im i pomogao da ga istrče do kraja.

Edina Čejvanović Ikinić I Jasmina Šarić su istrče svoj prvi polumaraton a pored njih polumaraton s istrčali i Damir Šehović, Dr Alen Karić i Amir Selimović.

I tako sam istrčao svoj drugi maraton, ovaj put u svom gradu, sa svojim prijateljima, trkačima, motoristima, biciklistima. Svi smo isrčali u predviđenom roku,  istrajali, pobijedili i sebe .

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli ne samo da istrčim svoj drugi maraton nego i da napravim jedan lijep sportski događaj za pamćenje koji će se u bliskoj budućnosti ponoviti. Svi učesnici su obećali učešće u novom a dobi sam i potvrde od najmanje 10 maratonaca da na njih mogu računati, od koji su neki iz Sarajeva, Visokog ali iz Slovenije, Hrvatske i Srbije.