Piše: Nijaz Muharemović

Pedeset i tri godine su godine kako ih ko gleda. Ja sam ih doživljavao kao neki početni djedica koji ne zna šta bi prije. Nisam imao unučiće pa nisam se još tako ni osjećao, ali sam zato imao stomačinu koja me na to podsjećala. Od ranih četrdesetih sam razmišljao da nešto uradim na sebi ali je to samo bilo razmišljanje. Alkohol večinom pivo i rakija bogme uz naše bosansko koje mi je išlo pravo, tako da mi je razmišljanje o promjenama teško padalo. Tako se životarilo do te godine i januara mjeseca kada mi moja draga ženica tj. žena sa 100+ kg mogao si mi kupiti traku za trčanje da malo smršam jer ovo je već prešlo sve granice”. Kupili smo mi tu traku,naravno uz moje burno negodovanje i protivljenje(nije bila jeftina), jer znao sam da traku moraš koristiti ako hoćeš da imaš nekog efekta od nje. Poče žena  na njoj trčkarati, hodati itd. ali bez ikakvog reda i redosljeda i odmah sam znao da to ne vodi nekom uspjehu.

Sjednem ja za laptop i ajde da ukucamo trčanje na traci za početnike. Hmmm prvo čitanje me iznenadilo kako je traka veoma dobra zamjena za trčanje i kakve sve mogućnosti pruža da sam se malo zamislio ali uz šljivovicu i suhovinu i to je to. Skinuo sam neki program za početnike i dao svojoj ženici ali na time se sve završi. Traka stoji u ćošku i kao da podrugljivo kliče na uspjehu. E tad je došao dan “D”, kada sam surfajući nešto o trčanju bukvalno slučajno naletio na post dr.Adema Balića. Čovjek počeo trčati u 56. godini i to prvo na traci pa onda izašao napolje. Ne vjerujući da je to istina zađem dublje istraživati kad ono čovjek trči triatlon. Auu tu se dobro zamislim zar čovjek u tim godinama a da ja ne mogu ,pa nisam hvala Bogu invalid. Ma dobro rekoh sebi on je doktor i on zna kako će i šta će ,pa sam skoro odbacio tu suludu pomisao da i ja počnem trčati. Lomilo se to u meni par dana dok nisam odlučio da probam pa šta bude, jer sam takav ako nešto odlučim tjeram do kraja. Patike i šorc peškir i udri! Mrak pred očima srce ode negdje pa se vrati (vrišteći).potoci znoja za desetak minuta, neopisivo. To je to bilo za taj dan i čekam ja sutradan da vidim hoće li biti upala kakvih, kad ono ništa. E onda sjedem i nađem na sportskim stranicama kako pretrčati prvih 5km za 60 dana.

Nije lahko, ali nešto odlučiti a ne istrajati nije dolazilo u obzir. Mislim bio sam na većim iskušenjima,odvikavanje od cigara, učenja skijati i to sve u 50oj godini. Hodanje na početku sa kombinacijom sa trčanjem(više hodanje) mi je prilično dobro godilo i bogme poče ja napredovati baš onako po planu. Najgore me je mučila pomisao kako izaći trčati napolje, jer selo je to mogu zamislit komentare komšiluka ali odlučim ja posle dva mjeseca izaći napolje. Sačekam ja mrak patike na noge i opleti,možda prvih 500 metara išlo je nekako ali kasnije.Svakih par stotina metara hodanje a poznati mrak pred očima i lupanje srca kao u diskoteci se javljalo svaki put posle trčanja. Mislio sam da mogu pretrčati 5km kao na traci u komadu,ali tek sam tu veče vidjeo razliku trake i vanjskog trčanja. Tada mi se ponovo javila ona moja tvrdoglavost pa kažem sebi kad može dr. Adem mogu i ja što da ne. Prolazilli su tako dani bez nekog plana za trčanje tj, mijenjao sam traku i vanjsko trčanje i bogme uspio sam i na vani pretrčati tih velikih 5 km. Kasnije sam saznao za školu trčanja u Tuzli (nakon jedne godine) gdje sam upoznao mnogo divnih osoba ali o tome drugom prilikom.